Knjižni klub IZVORI
Trnjanska cesta 64
10000 Zagreb

flowerflowerflower

Trenutno se nalazite na
Knjiga

Divani s Hajjamom III

Darko Vidović

Kategorija:  Poezija



Divani s Hajjamom III

Nakladnik:  IZVORI

Biblioteka:  -/-


Stranice:  46

Uvez:  tvrdi

Format:  11,5 x 16,5 cm


Kataloški broj:  3826

ISBN:  9789532033359


Cijena:  50.00 KN

Internet cijena:  45.00 KN   


Ocjena nakladnika:  5.00

Ocjena korisnika:  -- ( ukupno glasova: 0 )


Broj pregleda knjige:  2915


Opis:
Predgovor trećoj Vidovićevoj zbircu rubaija (DIVANI S HAJJAMOM III)



Ono što me prije više desetljeća, još u gimnazijskoj dobi, bilo privuklo Hajjamu, a sada pak njegovome sljedniku, ove-knjige-pjesniku, jest uz mnogo toga drugoga - svevremenost. Pokazivanje fige bogu Kronosu. Pobjeda nad tim slaviteljem prolaznosti.

Dakako, nije Omar Hajjam jedini bard u povijesti svijeta čije riječi odzvanjaju milenijskim hodnicima vremena. Nije jedini mudrac čiji duh ispunjava uvijek žedno spužvasto tkivo tragača za istinom i smislom života. Ali Hajjam je jedinstven po mnogo čemu. Uz ostalo, po rezonanciji što je izaziva preko ponora vremena. U, na primjer, nama sada i ovdje. U autoru ove knjige ponaosob. I reče on, autor, u predgovoru svoje prve knjige Divani s Hajjamom, da je za sugovornika mogao izabrati Dantea ili Shakespearea ili nekog trećeg.

Ali nije. I mislim da je dobro da nije. Izabrao je pravoga. Jer, mudri je Istočnjak stoljećima prije zapadnjačke renesanse, zapadnjačkog propitkivanja smisla, stoljećima prije europskog buđenja iz praznovjernog crkvenjačkog bunila, izricao misli do kojih će tek mnogo stoljeća kasnije doći Shakespeare, Voltaire, Goethe i drugi. Što ne znači da je Hajjam bio „čovjek ispred svog vremena“. Ne. Bio je čovjek vremena, a Zapad je u to doba bio zaostao iza svih vremena.

U nekom smislu to je i danas, pa tako u školskim programima svjetske književnosti nema ni traga od Hajjama, ni traga rubaija u kojima se kristalno zrcale iskrice duha što je vjekovima nadahnjivao perzijski svijet, a time i širi, islamski. Samohvalni, oholi Zapad smatra valjda da je izumio i vatru i kotač i mudrost. Ali nije. Mudrost je u 11. stoljeću (po kršćanskom računaju vremena) stolovala na području današnjih država Irana, Sirije, Iraka i šire, u vrijeme kada bi Omar Hajjam ondje sa svojim društvom sjedio pri zalazu sunca na nekoj terasu ponad rascvjetane bašče, i kada bi nagli udar vjetra prevrnuo vrč s vinom, a Hajjam bi na to ustao i izrekao netom sročenu rubaiju:



Vrč mog vina leži raskomadan, Bože,

Mome si veselju ti zavidan, Bože!

Ti po zemlji prosu moje rujno vino,

Zemlja mi u usta – jesi li pjan, Bože.



Ima li u cijeloj Europi 11. stoljeća pjesnika koji bi se javno usudio tako bogohuliti da pita Boga je li pijan? Ili ikoga tko uopće razmišlja o bilo čemu osim o teološkim pitanjima? Nema. Barem ne znamo za njega, jer nema pismenog traga.

Dakako, nije veličina Hajjamova samo u takvim pošalicama na račun Boga. To je sporedno. U svoje vrijeme dobio je počasni naslov „dokaz istine“ (Hudždžetul Hak), jer se nije libio izgovoriti istinu, makar i gorka bila, i običnom puku i učenim teolozima, ulemi. Što mislite, je li čovjek koji u 11. stoljeću piše:



Pet šest zlikovaca opsjenjuje mase

i s četom kenjaca drže je uza se.

Ti svog posla gledaj, neka uživaju

kao što uživa za koritom prase.



imao grdnih problema u životu? Da, dobro mislite.

Kada sam se prvi puta sreo s Vidovićevim rubaijama, pomislih u prvi mah brzopleto: evo jednog oponašatelja velikog mudraca s Istoka. Ali ne. Pročitavši ih pažljivije, shvatih da je oponašanje prejaka, neprikladna riječ. Vidović je preuzeo samo formu Hajjamovog izražavanja. Ali sadržaj tih katrena, snaga mudrosti pjesničke riječi, ona od prije tisućljeća i ona od sada, svjedoče o vječitoj čudesnoj niti kojom je povezano pobratimstvo duha, ma gdje i ma kada oni živjeli.

Hajjam je u kršćansku Europu došao tek šest stoljeća nakon smrti. Tek godine 1700. oksfordski profesor Thomas Hyde skreće na njega pažnju i naziva ga „kraljem mudraca“ i „čudom 11. vijeka“. A tek sredinom 19. stoljeća Hajjam doživljava svoju europske renesansu. Engleski pjesnik John Keats reći će tada: „Kad sam prvi put upoznao Hajjama, osjetio sam nenadano radost i uzbuđenje kao astronom kad prvi put ugleda jednu novu zvijezdu…“, a slavni Francuz Théophil Gautier o tom pjesniku-filozofu kaže: „Čovjek se divi toj slobodi duha koja se jedva dade usporediti s najsmionijim suvremenim misliocima, u vrijeme kada je vladalo najizrazitije praznovjerje u Europi, u najmračnije doba srednjega vijeka. Monolog Hamletov davno je istesan u ovim rubaijama, gdje pjesnik traži ono što se nalazi za zadnjim nebeskim zastorom koji je spušten između čovjeka i tajne svijeta…“

Ovakvih hvalospjeva bi se moglo nabrajati stranice i stranice, ali nećemo više. Čitajte rubaije sami. Neka vas nitko ne uvjerava u nešto iz druge ruke, već ocijenite sami svojom glavom zašto se te poetske mudrosnice, zašto se te katrene, i one Hajjamove i one našeg njegovog sljednika Vidovića, otvaraju pred nama svaka poput jedinstvene ruže jedinstvena mirisa. Udahnite ih. Uduhnite ih duhom. Uumujte ih umom. Upijte ih srži svojom. I svijet je lijep, a živoj prelijep dar, dok u njemu ima ovakvih dragocjenosti. Koje se ne prave od zlata.

Damir Mikuličić



Komentari:  (0)

Copyright © 1990 - 2008 Knjižni klub IZVORI.   Sva prava pridržana.
CSS Validation Service Markup Validation Service