Pulski festival knjiga i autora

30. 11. - 09.12. 2006.

Ovogodišnji 12. Sajam knjiga u Puli: Sa(n)jam knjige u Istri okuplja nakladnike, autore, prevoditelje i čitatelje koji ima obilježja festivala, a uz prigodnu prodaju knjiga nudi i iznimno bogat program popratnih događanja - promocije novih naslova, predstavljanja nakladnika, susrete publike s autorima, izložbe, koncerte, okrugli stol na zadane teme, scenske i video priredbe, filmske cikluse i drugo.

Iako je 12. sa(n)jam knjige u Istri posvećen je Poeziji i održava se pod geslom "Poezija je pitanje srca2, a okupit će oko stotinu domaćih i stranih autora te predstaviti oko 270 nakladnika s više od 24.000 naslova, glavna zvijezda je upravo Umberto Eco. 3. prosinca ugostit će ga Vojo Šiljak na Doručku s autorom. U sklopu sajma bit će upriličen prevoditeljski simpozij "Eco – Magris: radovi u tijeku".

Neposredno prije sajma iz tiska je izašao Ecov roman u prijevodu Lije Paić, a u našem izdanju: TAJANSTVENI PLAMEN KRALJICE LOANE i prvo će ga vidjeti čitatelji u Puli.

Umberto Eco talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom Il nome della rosa (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući Sveopći traktat semiotike ( Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.
Rodio se u 05. 01. 1932. Alessandriji u Pijemontu.

Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo Estetički problem u Tome Akvinskog, a 1959. djelo Sviluppo dell'estetica madioevele, studiju o razvoju srednjovjekovne estetike.

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta. Od 1959. do 1975. godine radi kao urednik u izdavačkoj kući Casa Editrice Bompiani u Milanu, a od 1979-83 je jedan od vodećih članova IASS/AIS, Međunarodnog udruženja za semiotičke studije. Osnovao je i uređuje časopis za semiotiku, VS-Semiotic Studies.

Književnu karijeru započeo je kasnih pedesetih kao kolumnist u časopisu Il Verri, pišući kolumnu pod nazivom Diario minimo (1959-61). Ti i ostali tekstovi objavljivani u mnogim časopisima i dnevnim novinama, a objavljeni su i knjigama Diarion Minimo (1963), Il costume di casa (1973), Dalla periferia dell' impero (1977) i Il secondo diario minimo ( Kako putovati s lososom i drugi korisni savjeti, 1992).

Ecova najvažnija djela iz područja estetike, teorije književnosti, komunikacija i semiotike jesu Otvoreno djelo (1962) i Sveopći traktat semiotike ( Trattato di semiotica general, 1976), Semiotica e filosofia del linguaggio (1984) i Limiti dell'interpretation (1990).

Širokoj čitateljskoj publici Eco je najpoznatiji po svojim romanima Ime ruže i Foucaultovo njihalo (1988). Otok prethodnog dana (1995) a pet godina kasnije roman Baudolino (2000) i U što to vjeruje tko ne vjeruje (2000), prepisku s kardinalom Carlom Maria Martinijem.
Sve knjige objavljene su u izdanju IZVORA.

Dobitnik je mnogih književnih nagrada i odlikovanja između kojih i Premio Strega (1981), Premio Il Libro dell'anno (1981), Premio Anghiari (1981), Prix Medicis Etranger (1982), Marshall MacLuhan Award (1985).